Krajem 19. veka pre nešto više od sto godina italijanski ekonomista Vilfred Pareto utvrdio je ono što se danas naziva princip najmanjeg napora i princip neravnoteže. 

Proučavajući raspodelu bogatstva i prihoda u Engleskoj devetnaestog veka Pareto je ustanovio da većina prihoda odlazi u ruke malog dela ljudi u njegovom uzorku i da u tome postoji matematička pravilnost, odnosno da je raspored bogatstva u populaciji predvidivo neravnomeran. 

Drugi zaključak do koga je došao je da se ovaj odnos neravnomernosti uporno ponavlja, bez obzira na vremenski period ili zemlju na koju se odnose. 

Dakle, Paretov princip kaže da postoji neravnoteža između uzroka i posledica, ulaza i izlaza, napora i uspeha. 

U praksi to znači da 20% proizvoda donosi oko 80% prihoda, 20% kriminalaca odgovorno je za 80% počinjenih krivičnih dela, 20% motociklista izaziva 80% nesreća, 20% tepiha u kući istrpeće 80% habanja, 80% vremena nosimo 20% odeće, kod motornih vozila 80% energije je protraćeno, a 20% pokreće točkove vozila. 

Važnosti ovog principa leži u činjenici da osporava naše pogrešno uverenje kako svi uzroci imaju otprilike isti značaj. 

Da su sve mušterije jednako važne, da su nam svi prijatelji jednako bitni, da na sve upite i telefonske pozive treba odgovarati na isti način. 

Bili mi toga svesni ili ne, Paretov princip važi i za naše živote, društveno okruženje i položaj na poslu. 

Razumevanje ovog principa nam može pružiti saznanja šta se zaista dešava u svetu oko nas i zapažanja od kojih možemo imati koristi, ako razradimo sopstvenu primenu ovog principa na kreativan način. 

Zašto ulažem sto posto sebe u odnos sa partnerom ili prijateljima, a za uzvrat dobijam mnogo manje od zasluženog i očekivanog, kako to da trud i zalaganje na poslu nisu i adekvatno nagrađeni. 

Kako ne protraćiti sopstveni život radeći mnogo za malo? 

Kako efikasno koristiti vreme i biti usmeren na rezultate u cilju sopstvene koristi?

Kreativnom primenom Paretovog principa u svakodnevnom životu.